01
velj
2024
Zagrebački kirurg svjetskog glasa Božo Gorjanc otkriva kako se nosi s izazovima svog posla, na koji način se rješava stresa te što misli o komercijalizaciji svoje struke.
Božo Gorjanc cijenjeni je liječnik plastične, rekonstrukcijske iestetske kirurgije. U sklopu specijalizacije, koja je trajala od 2016. do 2021. u Kliničkoj bolnici Dubrava, usavršavao se u klinikama u Hrvatskoj, Engleskoj, Irskoj i Danskoj, provevši godinu dana u timu za plastičnu kirurgiju u Beaumont Hospitalu u Dublinu. Razvijao je cjelokupni spektar znanja i vještina plastične kirurgije, posebno zahvate tijela s naglaskom na rekonstrukciju i estetiku dojke te niz plastično-rekonstrukcijskih tehnika (kirurgija šake, mikrokirurški zahvati nakon traume i onkoloških zahvata).
Specijalistički ispit u Hrvatskoj položio je 2021., a tijekom specijalizacije polaže u Bruxellesu i Europski specijalistički ispit te postaje član European Board of Plastic, Reconstructive and Aesthetic Surgery(EBOPRAS).
Prošle je godine skupa s četvero kolega postao najmlađi suosnivač Akademije za plastičnu kirurgiju za podučavanje i prakticiranje plastične kirurgije na najvišoj stručnoj razini. Njegovo glavno područje interesa uključuje plastično-rekonstrukcijsku kirurgiju s posebnim naglaskom na rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju cijelog tijela te glave i vrata uz kirurgiju dojke, kao i bogato iskustvo u kirurgiji šake. Mi smo ga “priveli” na razgovor o estetici, primarno ideji lijepog, stilu, zdravlju i dokolici.
Od svih mogućih zanimanja unutar medicine, odabrali ste biti kirurg. Sjećate li se svojih razloga?
- Oduvijek me zanimalo ljudsko tijelo, što ga pokreće, kako ga “popraviti”. Volio sam raditi s rukama. Sve mi je djelovalo prirodno: medicina, rad s rukama, pa onda kirurški, obrtnički, tako reći... Sve se idealno poklopilo.
Oduvijek se dosta bavite sportom, možete li s nama podijeliti svoja iskustva?
- Sport mi je ispušni ventil. Svi moramo imati neki ventil za stres, a pogotovo liječnici koji se suočavaju s brigom za ljudsko zdravlje i izazovima intervencije kada je ono narušeno. Velika je to odgovornost. Trenirao sam razne timske sportove, ali i individualne. Karateom sam se dugo bavio, gotovo profesionalno. Međutim, svi borilački sportovi koje volim imaju u sebi taj jedan negativan faktor - a to su ozljede, posebice ruku. Što sam više ulazio u kirurgiju, to sam svjesnije odustajao od kontaktnog sporta. Bavim se plesom, posebice volim plesati salsu i bachatu. Oni su dobri za motoriku, za tijelo, za socijalni kontakt.
Postoje plesnjaci koji ujedno opuštaju i zabavljaju. Idem i u teretanu, plivam, trčim, to je sve dobro za kondiciju i koncentraciju. U našem poslu ima dosta statičkog opterećenja, shodno tome tijelo treba pripremiti za to. Inače je teško raditi.
TEKST: Srđan Sandić
FOTOGRAFIJE: Tomislav Krišto / Cropix
