Vrhunski plastični kirurg ne osjeća pritisak ni kad mu je život pacijenta u rukama

Vrhunski plastični kirurg ne osjeća pritisak ni kad mu je život pacijenta u rukama: ‘Operacijska sala daje mi mir, a moje znanje smanjuje stres’

Iako je poznatiji vani nego kod nas, reputacija koju ima prof. Rado Žic, šef Klinike za plastičnu kirurgiju KB Dubrava, itekako je zaslužena

Posebno pamti slučaj curice od devet godina, kojoj je na školskom izletu traka za prijenos materijala uhvatila nogu i zdrobila je. ‘Nakon užasno teške operacije, pozvali su me u školu kod Križevaca. Djeca su mi zahvalila krasnom pjesmom. Što može biti ljepše od toga?’

Prof. dr. Rado Žic, predstojnik Klinike za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu nedavno se vratio iz Etiopije. S po dva kirurga iz Češke i Austrije u dva tjedna obavio je vrlo složene rekonstrukcijske zahvate na šestorici pacijenata kojima su u borbenim akcijama bile uništene gotovo cijele nadlaktice. No, nisu im bili oštećeni mišići i živci, pa su ruke imale kompletnu funkciju.

“Zato smo prebacivali kosti iz potkoljenica i ugrađivali ih pomoću vijaka i pločica u nadlaktice. Potom smo mikrokirurškim zahvatom spajali njihove krvne žile.” Ukupno su u 15 dana, radeći od 8 do 23 sata, obavili još i 20 mikrokirurških operacija.
Boravak u Etiopiji podsjetio je profesora Žica, specijalista opće, plastične rekonstrukcijske i estetske kirurgije, na dane Domovinskog rata provedene u ratnoj bolnici u Tomislavgradu i specijalizaciji na Klinici za kirurgiju KBC-a Zagreb, gdje je asistirao dvojici naših najvećih plastičnih kirurga, profesorima Zdenku Stanecu i Ivi Džepini. “U to doba bilo je puno ranjenika na kojima je trebalo obaviti razne mikrokirurške rekonstrukcije. Obavili smo četiristotinjak takvih zahvata, a ja sam sudjelovao u njih oko 350.”

Preokret u liječenju stradalih u ratu

Ističe da su u potpunosti preokrenuli ratnu doktrinu. “Dotad su se ratne rane previjale mjesecima, pokrivale su se na najjednostavniji način, a rekonstrukcije su se radile kasnije, odnosno sekundarno. Mi smo pak odmah uklanjali mrtvo tkivo te smjesta obavljali rekonstrukciju.” Za takav pristup najzaslužniji je, ističe profesor Žic, profesor Marko Godina, sjajni plastični kirurg iz Ljubljane koji je doktorirao u Zagrebu i od kojeg su plastični kirurzi naučili doktrinu radikalnog debridmana i rane rekonstrukcije.

Također, slovenska doktorica Zora Janžekovič koja je diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a nakon toga radila u varaždinskoj bolnici i Kliničkoj bolnicu u Mariboru. Ona je napravila pravo medicinsko čudo i najveći pomak u liječenju opeklina na svjetskoj razini kad je počela liječiti opekline vlastitom originalnom metodom.

Ona se naziva rano tangencijalno izrezivanje opeklina i odmah je ogoljelu površinu pokrivala slobodnim kožnim presadcima. Zbog takve metode liječenja bolesnici s opeklinama imali su veću mogućnost preživljenja i manje funkcionalne posljedice. Zbog toga je bila i najcitiraniji liječnik u bivšoj državi.

Pioniri europske mikrokirurgije

Profesor Žic prisjetio se jedne složene operacije kad je profesor Stanec, kojemu je asistirao, napravio rekonstrukciju šake generala HVO-a. “Ta je šaka bila propucana, nedostajao je dio tkiva, a prsti su bili nefunkcionalni. Prvo smo napravili rekonstrukciju koštanog dijela šake slobodnim režnjem, a potom smo prebacili tetive s noge na ruku. Ta je šaka i danas funkcionalna, premda je bila uništena.”

Ispričao je također kako je asistirao profesoru Džepini, koji je s profesorom Stanecom napravio rekonstrukciju pete. “Prije operacije svi su tvrdili da takva operacija ne može uspjeti, te da je najbolje odmah amputirati nogu. Međutim, taj pacijent i danas normalno hoda.”

Profesor Žic više je puta istaknuo da je zahvaljujući vrhunskim plastičnim kirurzima Stanecu, Džepini, Radojku Ivrlaču i Davoru Hulini mikrokirurgija zaživjela među prvima u Europi baš u Hrvatskoj.

Presudna važnost dobrih mentora

Nakon završetka rata, profesor Stanec i tad mladi doktor Žic iz KBC-a Zagreb prešli su u bivšu Vojnu bolnicu u Dubravi. Tu su kasnije osnovali Kliniku za plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju. Sve do danas ta je Klinika jedna od vodećih europskih ustanova za plastičnu, rekonstrukciju i estetsku kirurgiju, kirurgiju dojke i kirurgiju šake.

Osim što je bio sjajan kirurg, napominje profesor Žic, profesor Stanec puno je pomagao mladim liječnicima. “Slao nas je u inozemstvo na učenje i usavršavanje, a osim toga dao nam je raditi i poticao nas na samostalnost. Taj princip učenja i danas primjenjujem u svom radu. Pružam šansu mladima, jer ako samo asistiraju, neće razviti svoj potencijal. Asistentima se prvo maknem na rub stola, a potom izlazim iz sale i poručujem da me mogu uvijek pozvati ako treba.”

Kaže kako mu je najveća želja da u Klinici ostane pet liječnika koji će znati raditi bolje od njega. Zahvaljujući takvom prijenosu znanja danas je Klinika za plastičnu kirurgiju KB Dubrava poznata i izvan granica Hrvatske.

Poznatiji u inozemstvu nego kod kuće

Profesor Žic priča da u njemačkom govornom području operaciju dojke izvode ginekolozi koji nisu educirani za rekonstrukcije, pa im rezultati nisu baš najbolji. “Kod nas te zahvate, zahvaljujući doajenu plastične kirurgije akademiku Ivanu Prpiću, izvode plastični kirurzi. Zato nam dolaze i pacijentice iz inozemstva, koje nisu zadovoljne zahvatima jer nisu izvedeni kako bi trebalo. S obzirom na to da ima više opcija i tehnika za operaciju dojke, mi surađujemo s pacijenticama i uvažavamo njihove želje kad god je to moguće.”

Na Klinici su, među ostalim, uveli omega inciziju koja se koristi za sve zahvate na dojci, od biopsije do rekonstrukcije, a prvi su na svijetu u redovni postupak uveli i način poštede bradavice kod operacije karcinoma dojke. Također su primijenili novu tehniku kod redukcije kože i ta se tehnika sad prihvaća i u svijetu.

Zbog svojih uspjeha, ali i postignuća Klinike, profesor Žic je, slažu se njegovi kolege, danas poznatiji u inozemstvu nego kod kuće. Bio je, među ostalim, generalni tajnik i predsjednik ESPRAS-a (European Society of Plastic, Reconstructive and Aesthetic Surgery), predsjednik Odbora za akreditaciju EBOPRAS-a (European Board of Plastic, Reconstructive and Aesthetic Surgery), predsjednik Hrvatskog društva za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju, član uredničkog odbora European Journal of Plastic Surgery… Iduće godine bit će imenovan predsjednikom EBOPRAS-a, gdje je sad potpredsjednik.

Ljubav za zadnju opću kirurgiju

Profesor Žic bio je na edukaciji u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji i Britaniji, gdje je imao priliku raditi sa svjetski poznatim plastičnim kirurzima kao što su profesori Neven Olivari, Milomir Ninković, T. C. Teo, Mark Pickford i Velimir-Josef Novak.

No, malo je nedostajalo da profesor Žic završi kao kardiokirurg. Kao student bio je prvi kojemu je profesor Josip Sokolić, kirurg svjetskog glasa, dao ocjenu 5 – inače, fakultet je završio s prosječnom ocjenom 4,8. Zato mu je Sokolić ponudio da po završetku studija dođe k njemu na kardiokirurgiju.

No, Žic se prvo zaposlio na Zavodu za anatomiju, a u slobodno vrijeme odlazio je i na kardiokirurgiju. Tako je, primjerice, bio s profesorom Sokolićem na prvom presađivanju srca u bivšoj Jugoslaviji. Profesor Žic na kraju se opredijelio za rekonstrukcijsku kirurgiju jer ona, objašnjava, pruža operatorima veliku mogućnost kreativnosti. Osim toga, ona je zadnja opća kirurgija jer se radi sve od glave do pete, od kože do kostiju.

Plastičari opće prakse

“Za razliku od kirurga plastičara u velikim zemljama, koji se specijaliziraju samo za jedno ili dva područja, mi si to ne možemo priuštiti. Naprosto moramo raditi sve jer za neku užu specijalizaciju nema dovoljno ni liječnika, ni pacijenata.”

Profesor Žic radi gotovo sve što se može raditi u plastičnoj kirurgiji. Od kirurgije dojke, koja obuhvaća primarnu i sekundarnu rekonstrukciju s umjetnim materijalima i mikrokirurškim režnjevima, i operacija limfnih čvorova kod karcinoma dojke i melanoma do liječenja malignih melanoma i malignih tumora.

Također radi i kompletnu kirurgiju šake, razne rekonstrukcijske zahvate nakon nesreća ili tumora kad se mora nadomjestiti uništeno tkivo. Obavlja i mikrokirurške rekonstrukcije kad se tkivo prenosi s jednog dijela tijela na drugi, kad se moraju spojiti krvne žile, arterije i vene kako bi se obnovila kompletna cirkulacija. Operativnim mikrokirurškim zahvatima obavlja i rekonstrukcije koštanih defekata, mekih tkiva, živaca, krvnih žila te nadoknađuje meko tkivo koje nedostaje. Kod politrauma, nakon što ortopedi obrade koštani dio, plastičari zamjenjuju oštećeno meko tkivo.

‘Nema stvari koja se nije dogodila’

Dok smo razgovarali, jedan je plastični kirurg upravo obrađivao šaku te spajao živce, žile, tetive, kosti… “Dva dana ranije drugi je kolega s Klinike spasio muškarca kojemu su bila odsječena četiri prsta ruke. On je spojio žile i vene svakog prsta posebno te napravio rekonstrukciju tetiva i zglobova.”

Nerijetko se na Klinici izvode inovativni operacijski zahvati, kao kad se živa kost pacijenta kombinira s kosti iz koštane banke. Takva se kost stavlja u živu kost, a tako veliki zahvati mogu potrajati i do 13 sati. Neposredno prije rutinskih zahvata profesor Žic u operacijskoj sali još jednom pogleda sve nalaze i pregleda pacijenta, kojemu se na tijelu nacrta točno gdje treba izvesti zahvat, da se ne pogriješi.

“Znate, u kirurgiji nema stvari koja se nije dogodila i zato opreza nikad dosta”, upozorava profesor Žic te dodaje: “Kod kompliciranijih operacija najprije ponovim anatomiju područja gdje ću napraviti zahvat, potom pročitam što novoga o takvom zahvatu ima u literaturi, a ponekad se konzultiram i s kolegama iz inozemstva koji imaju dosta takvih operacija te se informiram koje su moguće komplikacije.”

Mir kirurga u sali

Kompleksnije operacije na Klinici u Dubravi kirurzi ne rade sami – uvijek su dva tima, predvođena s dvoje specijalista i dvoje specijalizanata. Jedna ekipa obrađuje mjesto gdje je oštećeno mrtvo tkivo ili tumor, a drugi tim priprema tkivo kojim će se napraviti rekonstrukcija. Sve kako bi se skratilo vrijeme operacije. Nerijetko profesor Žic i njegovi suradnici znaju pomoći kolegama ortopedima i kardiokirurzima.

Profesor Žic priča da ne osjeća tremu ni pritisak prije većih zahvata. “Imam znanje i iskustvo, a to smanjuje pritisak i stres. Čak to ne osjećam ni kad treba izvesti najsloženije resekcije tumora, koje znaju biti iznimno kompleksne. Tad se moraju čuvati žile, živci i praktički je život pacijenta u vašim rukama. Riječju: znanje smanjuje stres.”

Priča da ga njegov posao veseli i da mu je najljepše vrijeme ono provedeno u operacijskoj sali. “Tad imam mir, telefon ne zvoni, mogu uživati u onomu što radim znajući da ću tako pomoći pacijentu.”

Operacije znaju potrajati cijeli dan

Nakon višesatnog razgovora, profesor Žic ostavlja dojam vrlo zadovoljnog čovjeka. Tako je, primjerice, više puta pohvalio svoju sjajnu ekipu liječnika i medicinskih sestara. Na Klinici radi desetero specijalista i troje specijalizanta i svi su, kaže profesor Žic, odreda vrhunski operateri koji većinu stvari već mogu napraviti sami.

Također na Klinici, koja ima 24 kreveta, radi i 17 sestara. Na raspolaganju im je šest operacijskih sala tjedno, ali to nije dovoljno da se zadovolje sve potrebe jer neke operacije znaju trajati i cijeli dan. Pacijenata s manjim zahvatima može se dnevno operirati četvero ili petero.

Na specijalizaciju na Kliniku gotovo redovito dolaze liječnici iz drugih bolnica koji tu ostaju i do dvije godine. Na Klinici je specijaliziralo i više specijalizanata iz drugih država Europske unije koji su se nakon položenog ispita vratili u svoje zemlje gdje su ostvarili uspješne karijere. Dnevno se u ambulanti obradi između 80 i 100 pacijenata.

Medicinske sestre najvažniji oslonac

“Zapravo je rad u ambulanti stresan jer smo toliko opterećeni da nema dovoljno vremena za svakog pacijenta. Osim toga, teško je pronaći slobodan termin za operaciju, a na elektivne zahvate kao što je smanjenje dojki čeka se, vjerovali ili ne, godinama. Problem je što u Dubravu trenutačno dolaze pacijenti s karcinomima iz KBC-a Zagreb i iz Vinogradske bolnice, koje se obnavljaju, te iz Rijeke, Splita…”

Kako će Klinika nakon obnove dobiti još jednu operacijsku dvoranu, sobu za buđenje bolesnika i poluintenzivnu njegu, profesor Žic već se priprema primiti na odjel još nekoliko sestara. “Na medicinske sestre i tehničare na odjelu i u operacijskoj sali, ali i na pomoćne djelatnike, uvijek se mogu osloniti jer znam da će za pacijenta učiniti sve što je moguće. Dio tima na odjelu su i naše vrijedne spremačice, koje se brinu da sve bude čisto i uredno.”

Kako bi njegovali zajednički duh, dva ili tri puta godišnje idu na team building. “Prošle smo godine bili na raftingu, priređujemo zajedničke večere na Božić na koje dolaze svi zaposlenici, a ove godine možda idemo na Plitvička jezera“, pohvalio se profesor Žic.

Po tri sata za svaki prst

Priznaje da je emocionalno najstresnije kad mora operirati djecu nakon težih ozljeda ili ako imaju sarkom. “Sestre kažu da su nakon tih operacija, posebno kad je riječ o tumorima, psihički opterećene i po nekoliko mjeseci. Ali sve se to zaboravi kad nakon nekoliko godina vidite da je to dijete živo i zdravo.”

Jedna mu se operacija posebno usjekla u sjećanje. “Djevojčici od devet godina na školskom izletu traka za prijenos materijala uhvatila je nogu i gotovo je zdrobila. Kako joj je nedostajalo mekog tkiva, prenijeli smo joj na nogu mišiće s leđa, napravili rekonstrukciju kosti i potpuno sanirali tu tešku ozljedu. Djevojčica me kasnije pozvala u školu nedaleko Križevaca i tamo su me djeca dočekala i zahvalila jednom krasnom pjesmom. Što od toga može biti ljepše?”

Najzahtjevnije su ipak rekonstrukcije kad se uzima tkivo s drugog dijela tijela i pod mikroskopom spajaju krvne žile i živci kako bi tkivo preživjelo, a mišići imali funkciju. “Jednako je tako kompleksan zahvat kad se vraćaju prsti ruku izgubljeni u nekoj nesreći. Svaki se prst operira posebno i to traje dva do tri sata, pa takvi zahvati traju i duže od 13 sati. Mora se spajati niz sitnih struktura, a žile su jako male, ne veće od 0,1 do 0,2 milimetra.”

Prevelika očekivanja od estetskih zahvata

Za plastične kirurge mnogi misle da su liječnici koji pomlađuju i uljepšavaju ljude. “Estetska kirurgija je tek dio plastične kirurgije i njen je cilj popraviti i napraviti nešto lijepo. Prije je bilo najvažnije spasiti nekome život, a o posljedicama se nije vodilo računa. Sad je bitno i da nakon zahvata ostane što manji ožiljak i defekt. Kao estetski kirurzi želimo da lice, ruke, potkoljenice, dojka i nakon rekonstrukcijskih zahvata budu što ljepši”, objašnjava profesor Žic.

Posve je drukčije, priča, raditi s ljudima koji su bolesni i s onima koji su zdravi, ali traže estetski zahvat. “Takve pacijente prvo pogledam da vidim mogu li im pomoći i saslušam njihove želje. Ako primjerice traže previše filera, prevelike grudi ili žele napraviti nešto što može biti štetno za njih, takve ne operiram.”

Takvi ljudi, kaže, često imaju prevelika očekivanja. Profesor Žic bio je na specijalizaciji iz estetske medicine u Švicarskoj i tu je, među ostalim, naučio sve o presađivanju kose, liposukciji, zahvatima na licu i dojci.

Liječnik iz obitelji liječnika

Radno vrijeme u kirurgiji, kaže, jako je fleksibilno. “Operacija se može odužiti daleko izvan radnog vremena, no imam izniman tim liječnika i sestara na odjelu i sali koji kod kuće imaju malu djecu, ali nikad ne pitaju zašto moraju ostati duže.”

Većina pacijenata profesora Žica ima njegov broj mobitela. “S njima se često zbližim i dajem im broj mobitela kako bi se mogli u svakom trenutku konzultirati. Tek su rijetki zlorabili to povjerenje.”

Profesor Žic često ostaje u bolnici i do 18 sati, a dio vremena radi i u Akademiji za plastičnu kirurgiju privatne Specijalne bolnice Primamed. Sve to uspijeva jer mu je dovoljno svega pet do šest sati sna. “Naviknuo sam se na taj životni tempo od djetinjstva. Moj otac je bio ORL i maksilofacijalni kirurg, a majka pedijatrica te je vodila intenzivnu njegu. Oni su zaista radili puno, a usto još imali osam do deset dežurstava mjesečno.”

Kućni prijatelj Gadafi

Nakon što su mu roditelji diplomirali na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, prvo su radili u Novom Mestu, a potom u Mariboru. Nakon toga su neko vrijeme proveli u Libiji. Zato je Žic pohađao osnovnu i dio srednje škole u Sloveniji te u Libiji. Prisjeća se kako ih je jednom kod kuće posjetio libijski predsjednik Muamer Gadafi. Zadnji razred srednje škole završio je u Sjedinjenim Državama.

Pa iako je dio mladosti proveo u inozemstvu, nikad nije ozbiljno razmišljao da ode tamo raditi. “Vani bi mi možda put bio lakši i brži, no Hrvatska je lijepa zemlja, ima puno prednosti, more, planine, blizu je velikih europskih gradova. Da sam otišao, zasigurno bih zaradio više novca, ali novac mi nikad nije bio na prvom mjestu”, zaključio je profesor Rado Žic.

Sadržaj preuzet sa Telegram: telegram.hr

Mladen Pleše
FOTO: Marko Miščević